Embedded Files
Osnovne informacije:
Osnovne informacije:
Trajanje: 5+2 dana
Broj djece: 6
Prikladno za dobnu skupinu: 8-10 godina
Održano (kada i gdje): MedILS, 22.-28.7.2010.
Cilj radionice:
Cilj radionice:
Zamislile smo ovu radionicu kao istraživanje ljudskog tijela. Dane smo podijelile po sustavima,a pokuse smo pokušale posložiti nekim logičnim slijedom. Kako bi olakšale shvaćanje nekih novih pojmova i povezivanje pokusa u cjelinu tijelom ćemo putovati sa doktorom Molekulićem koji će ovisno o temi dana prolaziti kroz odgovarajući sustav (npr. pri obradi dišnog sustava, doktor će ući sa zrakom (kisikom) u pluća, preći u krv, putovat do srca i po krvnim žilama, te će nakon putovanja izaći iz krvi opet u pluća te izaći van sa zrakom). Ako radionica bude djeci preteška za pratiti, neki dijelovi se mogu izostaviti ili pojednostaviti, a u suprotnom slučaju vrlo lako ćemo nadograditi pokuse.
Dodatno
Dodatno
Ovdje možete naći originalnu pripremu, detalji koji se nalaze u tekstu ispod se odnose na to kako se radionica odvijala, pa možete usporediti te dvije stvari ;-)
Mentori:
Mirela Pavić
Monika Štetić
Sandra Kolundžija
Kratki opis radionice:
Kratki opis radionice:
Daleko, daleko u svemiru postoji jedan mali planet na kojem žive čudna bića. Oni su po prirodi jako znatiželjni, pa su poslali svog znanstvenika, doktora Paulusa Molekulića, na planet Zemlju. Njemu su odmah u njegovo jedno oko upali neobični stvorovi koji se jedini na svom planetu kreću na dvije noge i jedni druge zovu ljudi. Zato ih je odlučio temeljito istražiti, izvana i iznutra. Zašto imaju mišić koji cijelo vrijeme poskakuje? Zašto im smrde noge? Čemu im služe kosti? Kako znaju što je pokvareno, a što jestivo? Jako je zbunjen, jer na njihovom planetu je sve drukčije. Neka istraživanja je već obavio sam (i jedva se izvukao iz paklenog želudca gdje ga je napala zločesta kloridna kiselina), a za ostale treba znanstvene suradnike, pa mi ovim putem pozivamo dobrovoljce da se jave.
Sudionici radionice:
Lucija Gotovac
Lucijan Korotaj
Lucas Marin Tomas
Martin Fuchs
Matko Nikolić
Nina Junaković
Izvori informacija:
Izvori informacija:
Knjige:
1. 100 znanstvenih pokusa (autori Georgina Andrews, Kate Knighton, izdavač Neretva)
2. Odgovori na dječja pitanja – tijelo (tekst napisala Cathy Franco, prijevod Blanka Pašagić), izdavač Naša djeca
3. Head to toe science, Jim Wiese, A Wiley imprint, 2000.
4. Educational books for children (torrent)
5. Science and technology 3, Colin Webb
6. 365 simple science experiments, Richard Churchil
7. Otkrivamo ljudsko tijelo, Sue Davidson, Ben Morgan, Profil.
8. Ljudsko tijelo na ploči – 8 igara na ploči, Madeline Deny, Školska knjiga, 2005.
9. Enciklopedija za mlade Larousse – ljudsko tijelo, ABC naklada, 2007.
10. Moje tijelo i osobnost: Po čemu sam ja ja?, Robert Winston, Naša djeca,2005.
11. Biology for every kid, Janice VanCleave, Wiley imprint.
Linkovi:
2. BBC science: Human body& Mind
7. Easy Fun School: How to be a good scientist
9. Come to your senses ThinkQuest
10. Home Science tools: Skeletons and Bones
11. Kids Health: How the body works
12. Dynamic digestion boardgame
14. The yuckiest site on the planet
16. How do we taste
Okvirni plan rada
Okvirni plan rada
Dan prvi
11-13h : Kao uvodnu aktivnost pripremile smo malu likovnu radionicu: „Kako zamišljam znanstvenika?Crteže smo izložile na zidu. Zatim smo popričale s njima o znanstvenicima i njihovim otkrićima za koje su čuli.
Istraživanje ljudskog tijela započeli smo izradom „Moje znanstvene iskaznice“. Djeca su izmjerila svoju visinu (na žirafomjeru :), težinu, temperaturu tijela. Ekipa za očevid uzela im je otiske prstiju, koje smo proučili lupom i opisali kako izgledaju. Naša znanstvena iskaznica sadržavala je i podatke o boji kože, kose i očiju. Kosu smo pogledali i pod mikroskopom i nacrtali.
14-16h Bakterijski zoo na našoj koži
Da su bakterije svuda oko nas i na nama, znaju već i vrapci na grani, a znali su i sudionici radionice. Pa smo dizjanirali pokus tako da istražimo na kojem dijelu naše kože ima najviše bakterija. Uz našu pomoć pripremili su hranjive podloge, izlijali ih (uz oprez i kuhinjske rukavice). Kad su se podloge ohladile, uzeli smo briseve s različitih dijelova kože i nasadili na podloge. Nakon inkubacije, trebali smo prebrojati narasle kolonije i zaključiti gdje ima više bakterija, ali nažalost, nije nam ništa naraslo (vjerojatno nam nije valjala podloga :().Ali trebalo je izgledati ovako ->
9-11:30h Velike kosti, male kostiDan drugi:
Kad se rodimo, imamo oko 300 kostiju. Kasnije se neke kosti spoje, i kao odrasli imamo 206 kostiju. Zato smo dan prebrojavanjem kostiju tako da ih pipamo kroz kožu. Izgled kostiju naučili smo koristeći kosti iz mesnice i model kostura, a pregledali smo ih temeljito i zaključili da se sastoje od tvrdog i mekog dijela u unutrašnjosti koji se zove zove koštana srž. Kosti moraju biti tvrde zato da bi mogle biti potpora našem tijelu. Zapamtili smo i imena nekih kostiju, uglavnom koristeći jednu od igara iz knjige „Ljudsko tijelo na ploči“.Naučili smo i da se kosti građene od kalcija i elastičnih vlakana koje zovemo kolagen. Što se dogodi kad iz kostiju maknemo kalcij, provjerili smo jednostavnim pokusom. Pileće kosti stavili smo u otopinu kloridne kiseline koja iz njih odstranjuje kalcij (20% otopina je jako jaka, može uništiti tkivo u potpunosti, koristiti razrjeđenje). Kosti su postale mekane i savitljive, te smo zaključili da kalcij daje čvrstoću kostima. Zato je bitno piti mlijeko koje sadrži puno kalcija. Još jedan način na koji kosti mogu izgubiti kalcij je nedostatak tjelovježbe. Zato se mnogi astronauti vraćaju na Zemlju s oslabljenim kostima.
12-13h Stopalce, stopalce, kaži tko je najviši na svijetu
Najprije smo istraživali kakva stopala imamo. Stopala smo obojali temperom i napravili otiske na papiru. Usporedili smo otiske stopala i zaključili kako izgleda normalno, spušteno i podignuto stopalo. Na kraju smo napravili izložbu. Prema nekima podacima, prema veličina stopala je povezana sa visinom osobe, tj. Veličina stopala je 15% visine tijela. Mi smo pokušali provesti taj pokus (izmjeri se veličina stopala i podijeli sa 0,15), no izmjerena visina se samo u nekim slučajevima poklapala sa izračunatom visinom. Zaključili smo da se na temelju dužine stopala može procijeniti visina čovjeka, ali smo u nekim slučajevima.
14-16h Umorni mišići
Najprije smo naučili kako mišići i tetive (dijelovi mišića kojima se oni hvataju za kost) rade zajedno da pokreću kosti. Razrezali smo pileću kost tako da je vidljiva tetiva, te smo povlačili tetivu da vidimo kako se pileće noge skvrče kad ju napnemo. Povukli smo paralelu s našim mišićima u ruci i šakom i gledali kako se naše tetive napnu kad stisnemo šaku.
Mišiće koristimo kada hodamo, trčimo, smijemo se, namigujemo, kad žvačemo hranu, dišemo. Naučili smo osnovnu podjelu mišića. Također, naučili smo da se mišići mogu „umoriti“. Dok rade, mišići troše „gorivo“ kojim ih opskrbljuje krv. Izgaranje tog goriva proizvodu otpad,mliječnu kiselinu. Tijekom dulje vježbe mišići nakupe previše mliječne kiseline pa postanu bolni. Testirali smo koji mišići će se brže umoriti, mišići kojima pokrećemo šaku, ili mišići kojima pokrećemo cijelu ruku. Najprije smo uzeli tenisku lopticu u ruku i stikali je koliko god brzo možemo 30 sekundi. Zatim to ponavljamo (3x) i bilježimo rezultat. Zatim smo isto ponovili dižući knjigu (ruka spuštena niz tijelo, do položaja gdje je ruka paralelna s podom). Nakon nekog vremena došlo je do umora mišića i više nismo mogli tako brzo stiskati lopticu, tj. dizati knjigu. Analizirali smo podatke i zaključili koji su se mišići brže umorili.
Budući da mišići moraju biti fleksibilni, trebali smo testirati fleksibilnost radeći pretklon, a nakon toga istražiti jesu li fleksibilniji dječaci ili djevojčice. No taj pokus smo nismo napravili, jer bi Lucijanu to bilo teško.
Dan treći:
9-11:30h Tamo gdje je srce
Priču o srcu započeli smo filmićem o srcu i razgovorom nakon njega. Što je srce i gdje se nalazi? Koja mu je funkcija? Zašto mora cijelo vrijeme kucati? Zatim smo prema uputama izradili „pulsomjer“. Pulsmomjer se radi tako da stavimo plastelin na ručni zglob, tamo gdje smo prethodno pronašli puls i u njega zabodemo čačkalicu. Prilikom svakog otkucaja čačkalice bi se trebale pomaknuti i na taj način možemo izmjeriti puls. Iako sam na ovaj eksperiment naišla na nekoliko stranica i dječjih knjiga – ovo ne radi. Ni mi mentorice koje znamo pipati i mjeriti puls, nismo ništa vidjele. Kao alternativu, naučili su mjeriti puls prstima i stetoskopom (a ovo potonje je izazvalo veliko oduševljenje). Izmjerili smo koliko puta kuca njihovo srce u minuti, i kuca li brže njihovo srce ili srce odraslih, te smo pokušali dokučiti zašto. Isto tako, mjerili smo puls u mirovanju i nakon trčanja, te su sudionici morali usporediti rezultate i zaključiti zaključiti kada i zašto srce kuca brže. Na kraju smo pokušali izračunati koliko otkucaja radi srce u jednom danu (digitronom :).
Zatim smo se bacili na istraživanje krvnih žila. Potražili smo krvne žile koje se vide po tijelu (u oku, ispod jezika). Pričali smo o tome zašto su neke plave, a neke crvene? Kako su one povezane sa srcem? Zašto možemo mjeriti otkucaje srca na (nekim) žilama? Objasnile smo im krvni optok, odnosno način na koji krv protječe po tijelu (bilo je puno lakše nego što sam mislila) i čemu uopće služi krv. Pogledali smo i krvni razmaz pod mikroskopom.
Postoji super „cirkulatorna“ igra koja se može igrati, ali nama je nedostajalo igrača: U sobi se na 6 stolova napišu oznake: pluća, srce, mozak, noge, ruke, trbuh. Na svakom stolu su 2 sudionika, osim na srcu, gdje ih je četvero. Ostali dobiju kartice koje su su crvene na jednoj strani (krv bogata kisikom), plave na drugoj (predstavlja krv bogatu ugljik dioksidom). Oni su crvene krvne stanice :). Pošalje se prva “crvena krvna stanica” iz lijeve strane srca u neki dio tijela (npr. noge). Kad stigne do “nogu”, predaje karticu (tj. Kisik) osobi na stolu “noga” koja preokrene karticu i doda je osobi do sebe. Ona pak predaje plavu karticu (CO2) natrag crvenoj krvnoj stanici. Nosač se vraća u desni dio srca, kartica prolazi kroz dva dobrovoljca u “srcu” (oni su desna pretklijetka i klijetka) te se predaje nosaču koji nosi plavu karticu u “pluća”. U “plućima” se kartica preokrene, jer se krv obogati kisikom,vraća se u lijevu stranu “srca” i ponovno šalje u neki dio tijela. Postepeno se se uvodi sve više “nosača” dok svi organi ne primaju krv bogatu kisikom. Povremeno se zaustavi optok i pita pojedinog nosača kakvu krv nose, odakle dolaze i kamo idu.
12 -13h Diši duboko!
Zatim smo se bavili plućima. Zašto dišemo i što nam to treba iz zraka (treba nam kisik) i što se događa kad dišemo.
Pokusom smo dokazali da je zrak koji izdišemo drugačiji od zraka koji izdišemo. Izdisali smo u veliku čašu vode sa bromtimol plavim (tekućina je plave boje jer je u dodiru sa zrakom, istim onim koji udišemo). Ta tekućina mijenja promijeniti boju u žuto-zelenu ako ima puno CO2.
Dizajnirali smo jednostavni spirometar koji su sami izradili i izmjerili koliko litara zraka normalno izdaheno, kao i maksimalnu količinu zraka koja nam litara stane u pluća (potrebna je boca od 5L i velika kadica)
Budući da nam je ostalo vremena, krenuli smo ranije sa živčanim sustavom i osjetilima.
14-16h Izvijugani mozak
Mozak, centar koji kontrolira naše tijelo. Naučili smo što je mozak, kako je građen i što radi. Što su živci, gdje se sve nalaze i kako točno pomažu našem mozgu da šefuje naučili smo pomoću isječaka iz crtića “La vie” (nažalost, morali smo koristiti samo isječke i objašnjavati, jer nemamo titlove, ali crtić im se jako svidio). Riješili smo test, da vidimo koju polutku (velikog) mozga više koristimo. Budući da je jedna od važnih uloga mozga pamćenje, testirali smo svoje pamćenje. Da bi izbjegli moguće nadmetanje “ja bolje pamtim od tebe”, test je bio koncipiran tako da svaki za sebe testira pamti li bolje riječi ili slike. Za test su bili iznimno zainteresirani i pažljivi tijekom izvođenja (skoro pa za ne povjerovati :).
Dan četvrti:
9-11:30h Vidljivost je dobra
Na stolu su ih dočekale kutije s otvorom napunjene različitim stvarima. Zadatak je bio gurnuti ruku u kutiju i pokušati odrediti što je unutra koristeći smo osjetilo opipa. Cilj aktivnosti je bio da shvate kako se teško snaći kada koristimo samo jedno osjetilo.
Zatim smo ukratko prodiskutirali koja sve osjetila imamo, u kojem su organu smještena (sve to nije bio nikakav problem, oni su kao hodajuće enciklopedije). Samo smo ukratko objasnili kako su osjetila povezana s mozgom i napravili shemu.
Prvo osjetilo koje smo istraživali bio je vid. Ako ste mislili da je naš vid savršen, grdno ste se prevarili. Najprije smo pronašli slijepu pjegu, dio oka u kojem se ne vidi baš ništa jer tu počinje vidni živac(vidi ružičastu točku na slici).
Nastavili smo s optičkim varkama i povezali ih s ranije napravljenom shemom puta signala od osjetila do mozga, te pojasnili da se taj signal može zeznuti. Također su sami pokušali (prilično uspješno) napraviti fotografiju koja je optička varka. Nakon toga smo napravili Benhamov disk, jednostavnu iluziju za koju su nam potrebni papir, čačkalica i malo plastelina, te crni flomaster. Papir se izreže u krug, oboja pola crno, pola neka ostane bijelo, te se na bijelom dijelu iscrta uzorak. Kad se disk nabode na čačkalicu i zavrti – naše oko vidi boje. Ovisno o uzorku, svako oko vidi različite boje. Napravili smo ih čak 20-ak jer im je to bilo jako zanimljivo.
11:30-13h Dodirni me nježno
Osjet dodira smo povezali s igrom i kutijama na početku. Ali spomenuli smo i osjet za bol, te hladno i toplo. Kako bi im pokazale da je sve relativno, trebali su staviti jednu ruku u toplu, a drugu u hladnu vodu. Nakon toga obje ruke treba umočiti u mlaku vodu. Na svakoj ruci se voda jednake topline osjeća drugačije.Zatim smo pokusom ispitali koji dio tijela nam je najosjetljiviji na dodir. Materijal koji je potreban za provedbu pokusa su dvije ne baš oštre olovke i ravnalo.Radili su u paru, tako da jedan istodobno primi dvije olovke i istodobno dotakne jagodicu kažiprsta druge osobe (koja ima zatvorene ili zavezane oči) vrhovima obiju olovaka. Ako osoba osjeća oba šiljka, izmjerimo i zapišemo udaljenost. Ako ne, šiljke razmaknemo (za 1mm) tako dugo dok osoba koju testiramo ne osjeti 2 šiljka. Izmjerimo udaljenosti na kojima se osjećaju oba šiljka na ostalim dijelovima tijela. Izmjereni razmak je u biti razmak receptora za dodir u koži. Neki dijelovi tijela, a posebno jagodice prstiju i usne, vrlo su osjetljivi i sadrže mnogo stanica koje osjećaju dodir. Zbog toga osjećamo dodir a dvije točke koje su jako blizu. Drugi dijelovi tijela, npr. noge, leđa ne moraju biti tako osjetljive pa su na njima stanice više razmaknute. Zato moramo više razmaknuti vrhove olovaka da bismo ih osjetili oba. Zatim smo diskutirali o tome koje područje u mozgu je veće, ono koje prima poruke kože s puno osjetnih stanica ili ono koje prima poruke kože s tek nekoliko osjetnih stanica? Zatim su crtali čovjeka, ali „izobličenog“, tako da dijelovi s više stanica za dodir budu jako veliki, a s manje osjetila dodira manji.
14-15h Nešto je u zraku
Prebacili smo se na nos. U paru smo radili pokus kojim smo ispitivali nosnu prilagodbu. Nakon što smo postavili pretpostavku, izveli smo pokus tako da jedna osoba drugoj na određenu udaljenost stavi vatu namočenu nekim eteričnim ulje, te mjeri vrijeme koje protekne do prestanka osjećanja mirisa, tj. nosne prilagodbe.
Zatim smo se malo pokušali snalaziti koristeći samo osjetilo njuha. Odabrali smo jednog dobrovoljca kojem smo zavezali oči. Nekoliko vatica natopili smo raznim eteričnim uljima, dali „tragaču“ da pomiriši i zatim sakrili u prostoriji. Zadatak je bio pronaći vaticu. Dale smo ih primjere životinja koje se koriste njuhom kako bi pronašle ili svoj plijen ili „dom“(lososi i rijeke u kojima su se rodili).Isto tako, važno nam je bilo da uoče u kolikoj se mjeri ljudi oslanjaju na osjetilo vida.
15-16h Budimo okusne pupoljke!
Za kraj smo istražili osjetilo okusa. Svaki par dobio je set neoznačenih čaša u kojima su bile prozirne tekućine (otopina limunske kiseline, otopina šećera, otopina soli i otopine sode bikarbone). Pomoću štapića za uši nanosili su jedni drugima „uzorke“ na jezik, da bi odredili koje sve okuse osjećamo.
Za kraj smo testirali kakav okus bi imala hrana da nemamo osjetila njuha. Opet smo radili u paru, njih troje je imalo zavezane oči i začepljen nos, a drugo troje je imalo „uzorke“ hrane. Kad im njihov par da komadić hrane, zadatak je da kažu što su jeli. Između svakog zalogaja treba isprati vodom usta! Zatim su zamijenili uloge (pripremiti druge uzorke, budući da su ih vidjeli kad su bili u ulozi ispitivača). Svašta su mislili da su jeli kad su imali začepljen nos, te smo bez problema zaključili da je za okus hrane jako bitan i njen miris. Zato kada smo bolesni i imamo začepljen nos, ništa nema okus.
Dan peti
9-10h Detektivi za hranu
Dan smo započele raspravom o hrani. Koja nam je najdraža hrana, o čemu ovisi količina hrane koju trebamo, koja hrana je zdrava.. Napravili smo piramidu zdrave prehrane, a neki su sami napravili dodatnu piramidu, pod naslovom „Kako ja jedem“. Tada je svatko morao dizajnirati svoje zdravo piće kakvo još ne postoji, ali bi oni htjeli da se prodaje u dućanu (da provjerimo što smo naučili).
Sljedeće što smo naučili bilo je koje sve hranjive sastojke sadrži hrana: bjelančevine, masti, ugljikohidrate, vitamine i minerale, te zašto su oni bitni za naš rast i razvoj.Bacili smo se na istraživanje hrane. Vrlo je bitno napomenuti da se hrana koja se koristi u pokusima ne jede!!!
Da bi ustanovili koja hrana sadrži bjelančevine koristili smo 20% otopinu natrijevog hidroksida i otopinu bakrovog(II) sulfata. Na uzorak koji smo testirali na prisustvo bjelančevina dodali smo 10 kapi 20% otopine NaOH i par kapi bakrovog sulfata. Ako u hrani ima bjelančevina, one će s bakrom u lužnatom okruženju tvoriti kompleks ljubičaste boje (biuret reakcija). Testirali smo različite namirnice: bjelanjak jajeta, munchmallowe, sir, maslac, brašno.. Zatim smo prodiskutirali o rezultatima pokusa i svrstali namirnice u skupine (puno bjelančevina – intenzivno ljubičasto; malo bjelančevina – blago ljubičasto; nema bjelančevina – plavo).
Koja hrana sadrži masti, odredili smo na vrlo jednostavan način. Na veliki komad filter papira nacrtali smo nekoliko krugova. U prvi smo krug kapnuli smo par kapi vode, u drugi par kapi ulja. U svaki od preostalih krugova utisnuli smo po jedan testni uzorak hrane (čips, kikiriki, maslac, munchmallow, sir, krumpir, žitne pahuljice, šljive). Usporedili smo mrlje s mrljom nastalom od ulja i poredali namirnice po količini masti koje sadrže.I kao šećer za kraj, ispitivali smo koja hrana sadrži šećere/ugljikohidrate. Trebali smo ispitivati koja hrana sadrži jednostavne šećere (koristeći Benedictovu otopinu) i složene šećere (otopina joda). Budući da nam Benedictova reakcija nije uspijevala (vjerojatno greška pri priprema otopine), testirali smo samo koja hrana sadrži složene šećere (škrob). U prisutnosti joda, škrob se boji ljubičasto. Testirali smo kruh, brašno, tjesteninu, krekere, kekse, voće, maslac, mlijeko, žitne pahuljice... (namjerno smo odabrale čim više namirnica koje sadrže škrob, a oni ih nikada ne bi svrstali u skupinu „sadrži šećer“). Na kraju smo rasporedili namirnice u skupine „sadrži šećer“ i „ne sadrži šećer“.
14-16h Vožnja kroz probavni sustav
Provozali smo se kroz probavni sustav uz malu pomoć majice i modela čovjeka koji smo imali. No, usput smo napravili i neke pokuse.
Stanica broj 1: usta. Usta nam ne služe samo za žvakanje hrane, ona sudjeluju i u probavi.
Kako se probavlja hrana u ustima, provjerili smo pokusom. Potrebne su 4 plastične posudice, krekeri ili žitne pahuljice, otopina joda, kapalica, i štoperica. U jednu posudicu odvojimo nesažvakanu žitnu pahuljicu i kapnemo otopinu joda. Zatim sažvačemo 3 žitne pahuljice (čim manje, to bolje – mi smo imali previše hrane, pa su rezultati bili slabo vidljivi!) i raspodjelimo dobro prožvakanu, slinavu smjesu na preostala tri tanjurića. U prvi od tih tanjurića kapnemo otopinu joda nakon 30 sekundi, na sljedeći nakon 5 minuta, a na posljednji nakon 10 minuta. Vidljivo je da ima sve manje ljubičaste boje što je više vremena hrana „provela“ sa slinom, tj. ima manje škroba. Time smo pokazali da slina počinje razgrađivati škrob već u ustima!
Nakon toga, putovali smo dalje probavnim sustavom i kroz tobogan zvan jednjak došli u stanicu broj 2. - želudac. Želudac luči probavne enzime koji razgrađuju bjelančevine i istovremeno melje hranu svojim snažnim mišićima. Što se dogodi hamburgeru u želucu vidjeli smo uživo (reakcije možete vidjeti na slici). Kao želudac poslužila nam je prozirna vrećica, probavne enzime odigrale su tablete pankretina (nismo mogli nabaviti pepsin), a mišiće želuca zamijenile su naše marljive ruke koje su gnječile hranu.
Zatim hrana dalje putuje kroz crijeva, gdje se upijaju hranjivi sastojci koje smo istraživali cijelo jutro, a otpadne tvari idu prema van. Da bi vizualizirali kretnje crijeva (peristaltiku), crijevo nam je glumila najlonska čarapa, a hranu mekana loptica. Stezanjem tog crijeva (čarape) iznad mjesta gdje se nalazi hrana i istovremenim rastezanjem ispod mjesta gdje se nalazi hrana, dolazi do toga da se ona pomiče dolje. Puno bitnih stvari o probavnom sustavu i kako radi smo naučili igrajući igru „Pun želudac“ iz knjige „Ljudsko tijelo na ploči“.Dan šesti – priprema prezentacije
Za prezentaciju smo stvarno svašta pripremili. Napravili smo „kip“ dr. Paulusa Molekulića koji nam je pomagao pri nekim eksperimentima (vidi sliku :), izradili smo plakate, pripremili neke pokuse koje smo pokazali roditeljima..
Dan sedmi - završne prezentacije roditeljima
Materijali:
Materijali:
što sve treba
Page updated
Report abuse